Skica za autorov portret

Još je prošle godine Hrvatsko društvo skladatelja udruženo s Cantusom i Hrvatskom radiotelevizijom objavilo dvostruki autorski CD Branka Lazarina. Jedan je to od niza nosača zvuka koji predstavljaju snimke naše recentne glazbene baštine. Pod uredničkom palicom temeljito upućene skladateljeve kćeri Zrinke Lazarin izabrana su djela iz njegova opusa te je dvostruki nosač zvuka postao vjernom i na stanovit način „opipljivom“ skicom za portret. On jedino ne može obuhvatiti bogati dugogodišnji pedagoški rad koji bi se djelomično mogao izmjeriti značenjem glazbenika više generacija koji su prošli Lazarinovu temeljitu „školicu“.

Izd. HDS, Cantus i  HRT, 2014.

Putovanje Lazarinovim opusom otvara stara i neuništiva forma varijacija na basovsku temu, Passaccaglia za gudače i zvona nastala 1969. Ozbiljnost i poštenje u pristupu obuhvaća i duboki naklon starim majstorima forme u koju se iz dubine upleće prijeteća sekvenca Dies irae. Autorski CD-album jednostavna naslova Branko Lazarin donosi i svojevrsnu posvetu saksofonu, „novom“ glazbalu koje se kao jedno od malobrojnih novopridošlih zadržalo na svjetskoj glazbenoj sceni u takozvanim improvizacijskim oblicima „neozbiljne“ glazbe i sve više skladbi koje su mu izravno posvećene kao i sastavima saksofona. Jednostavno nazvana Tri stavka pisana su za saksofon solo u širokom, dobro odmjerenu spektru njegovih izražajnih mogućnosti. Od brbljave pokretljivosti alt-saksofona ili žalobne melodije do „ptičjeg“ svijeta ili naznaka jazz-nasljeđa. Čini se da skladba Iz mog dnevnika za kvartet saksofona ni na koji način ne namjerava biti opisna ili izravno asocijativna. Dnevnik je, čini se, i zamišljen i tužan i vedar zapis glazbenih misli koje se prepleću u naglašenim polimetrijskim i polifonim kretanjima četiriju saksofonističkih glasova. Ako se može izabrati osobni favorit, onda neka to bude vokalna skladba Divici Mariji za mješoviti zbor na stihove Marka Marulića. U nevelikoj cjelini elegantna te u sudarima glasova i zvukovnih ploha opora, postaje okosnica usrdne i „glasno“ izgovorene molitve. Na tragu skladateljeva odricanja od želje da se naprečac šarmiranjem svidi, slobodno su koncipirana Tri eseja za puhački orkestar i na kraju Gudački kvartet, glazbena forma velikoga povijesnog bremena i u ponirućim razmišljanjima autora izvedena s dubokim naklonom izvorima njezine nepresušne igre strogih pravila koja joj i dalje otvaraju nove prostore stvaranja.